Prvi član Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koju je Opšta skupština Ujedinjenih nacija usvojila 10. decembra 1948. godine, glasi: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedni prema drugima postupaju u duhu bratstva.“ Polazna osnova Univerzalne deklaracije je da svaki čovjek svuda i u svako doba ima pravo na cijeli niz ljudskih prava, te da ljudska prava pripadaju jednako svima bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi i vežu nas zajedno kao globalnu zajednicu s istim vrijednostima i idealima.
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. decembra. Ljudska prava uslov su slobode, mira, tolerancije i pravde u svijetu. Ona su utemeljena na ideji o jednakopravnosti, toleranciji i solidarnosti, a osnovni cilj poštovanja i zaštite ljudskih prava je ljudsko dostojanstvo. S tim u vezi, važno je naglasiti da država uvijek mora poštovati čovjeka kao ličnost i štititi ljudska prava pojedinaca i od države i od drugih lica i niko ne može koristiti svoja prava na način da ugrozi prava drugoga. Ljudska prava se mogu ograničiti, ali jedino u posebnim okolnostima i u skladu sa zakonom.
U Bosni i Hercegovini brojni su primjeri kršenja niza osnovnih ljudskih prava, posebno političkih, ekonomskih i socijalnih prava. Navedeno ukazuje da su Bosni i Hercegovini potrebne sistemske reforme u važnim segmentima vladavine prava. Pomenute reforme prvenstveno bi trebale da budu u interesu države i njenih građana, s obzirom na to da su one od presudne važnosti za poboljšanje njihovih životnih uslova, a posebno za stvaranje stabilnog okruženja za ekonomski i socijalni razvoj. Takođe, potrebno je zajedničko razumijevanje i zajednički osjećajh odgovornosti na svim nivoima vlasti i institucija za prevazilaženje nedostataka u oblasti vladavine prava. Svaki od aktera mora preuzeti odgovornost i doprinijeti unapređenju sistema vladavine prava. U određenim slučajevima navedeno će zahtijevati promjenu stava sa ciljem iznalaženja rješenja umjesto postavljanja prepreka, pojednostavljivanja umjesto komplikovanja, podržavanja razumnih inicijativa umjesto njihove blokade i proaktivnost u promociji potrebnih reformi umjesto da se podržava kultura pasivnosti i poslušnosti.
Za reforme je potrebna politička i institucionalna volja i odlučnost za njihovo provođenje. One se trebaju temeljiti na inkluzivnom, transparentnom procesu koji mora biti iznad stranačkih, entitetskih ili etničkih podjela. Čvrsta opredijeljenost na političkom nivou, kako u vladama tako i u parlamentima je neophodna za takve reforme. Da bi bile održive one moraju doći iznutra. Društvo u cjelini treba biti uključeno u reformske procese. Reforme je potrebno temeljiti na objektivnim nepristrasnim procjenama trenutne situacije i problemima koji se trebaju rješavati, uzimajući u obzir sve što jeste ili nije urađeno u prošlosti. Održive reforme zahtijevaju vrijeme za valjano planiranje, odlučivanje i provođenje. Međutim, poželjnost dodatnih procjena i konsultacija ne bi trebala odgoditi reforme koje već odavno kasne i o kojima se već godinama govori. U tom smislu, nosioci političkih funkcija trebali bi raditi konstruktivnije i zajednički kako bi bile započete važne reforme, što se već godinama ne dešava u potrebnoj mjeri.